Vodeći kirurg onoga doba u Hrvatskoj, prof. Branko Oberhofer prvi je u tadašnjoj Jugoslaviji, u Kliničkom bolničkom centru Zagreb na Rebru još 1951. godine učinio prvu “zatvorenu” operaciju stenoze mitralnog zaliska. Njegovim prelaskom u bolnicu "Sestara milosrdnica" 1953. godine započinje razvoj kardijalne kirugije i u drugoj zagrebačkoj bolnici.
Nakon dulje pauze, 1963. godine, uz pomoć hrvatske Vlade, ponovno se aktivira kardiokirurška djelatnost u Klinici na Rebru i to nabavkom prvog stroja za ekstrakorporalnu cirkulaciju. Tadašnji predstojnik Klinike za kirurgiju, prof. Dimitrije Juzbašić, koji i sam povremeno radi srčane operacije, veliki oslonac u razvoju srčane kirurgije ima u dr. Miramu Pasiniju, koji je u ovom dijelu Europe implantirao prvi srčani elektrostimulator (1964. godine), vrlo brzo nakon prve implantacije pacemakera u svijetu. Prof. Pasini poziva kao gosta - kirurga svojega prijatelja prof. Hansa G. Borsta, koji 10.lipnja 1964.g. izvodi prvu operaciju na otvorenom srcu u Hrvatskoj.
Usporedno se razvijaju i druge klinike za kardijalnu kirurgiju u Hrvatskoj - u bolnici “Sestre milosrdnice” pod vodstvom prof. Oberhofera te u Rijeci pod vodstvom prof. Frančiškovića koji dolazi na čelo kirurgije. Ondje se s operacijama na otvorenom srcu počinje u prosincu 1967. godine. Godine 1969. ugrađen je i prvi mehanički zalistak u Hrvatskoj, a 17.siječnja 1977. i prva aorto-korornarna premosnica (prof. Frančišković).
Prvu implantaciju mehaničke valvule 1973. godine u Klinici KBC-a Zagreb samostalno je učinio prvi u novom valu školovanih kirurga onoga vremena dr. Sjepan Pustišek, a uz pomoć prof. Pasinija, osnovan je i mali Odsjek, što je omogućilo samostalni razvoj kardijalne kirurgije.
Dolaskom u Zagreb prof. Josipa Sokolića (1983.) koji postaje istovremeno predstojnik Klinike za kirurgiju i novi šef Zavoda za kardijalnu kirurgiju dolazi do značajnog iskoraka u razvoju kardijalne kirurgije. Grade se Odjel za kirurgiju srca, intenzivna njega i novi operacijski trakt. Od l983. do 1993, kardijalna kirugija na Rebru se rutinizira i proširuje se dijapazon operacija, te su se, uz operacije koronarnih bolesnika i bolesnika sa stečenim grškama obavljaju i operacije iz područja kongenitalne, dječje srčane kirurgije.
Veliki datum u povijesti hrvatske kardijalne kirurgije je 30.9.1988. kada je prof. Sokolić, po prvi puta u tadašnjoj Jugoslaviji u KBC-u Zagreb učinio transplantaciju srca. Ta operacija ostavila je trajni zapis u povijesti hrvatske medicine, otvorila vrata mnogim kasnijim uspjesima, a općenito je podigla sveukupnu razinu medicine u KBC-u pa i u Hrvatskoj.
Za vrijeme Domovinskog rata prestaje se s transplantacijama srca, a smanjen je i broj ostalih operacija. Istovremeno, u ostalim centrima u Hrvatskoj kardijalna je kirugija zamrla.
Nakon odlaska prof. Sokolića, imenuje se novi pročenik Zavoda za kardijalnu kirurgiju, prof. Ivan Jelić (1994)., koji počinje u boljim prostornim prilikama s novim razvojem kardijalne kirurgije. Unatoč prelasku većeg dijela osoblja u novoosnovane centre za kardijalnu kirurgiju, Rebro ostaje vodeći kardiokiruški centar i po broju, kao i po vrstama kardiokiruških zahvata u Hrvatskoj, što osim rutinskih zahvata, uključuje kirurgiju aorte, dječju kardijalnu kirurgiju i transplantaciju.
Godine 1993. uspostavlja se suradnja s dječjim kardijalninm kirurgom dr. Williamom M. Novickom iz Memphisa, SAD, koji redovito dolazi kao gost-kirurg na Kliniku za kardijalnu kirurgiju. Osim oko stotinjak operacija godišnje, počinje i s izobrazbom kirurga u smjeru dječje kardijalne kirurgije, što omogućuje stvaranje samostalnog tima za liječenje kongenitalnih srčanih anomalija.
Zbog povećane potrebe za srčanim operacijama osnivaju se novi centri, prvo u KB Dubravi, a 1997.g. veliki broj osoblja prelazi iz KBC-a Zagreb u prvu novootvorenu privatnu bolnicu u Krapinskim toplicama.
1. svibnja 1998., Zavod za kardijalnu kirurgiju se izdvaja iz Klinike za kirurgiju i postaje samostalnom Klinikom za kardijalnu kirurgiju.
