|
Povijest Klinike za neurologiju
Medicinski fakultet u Zagrebu počeo je svoju nastavnu djelatnost u školskoj godini 1917/1918. godinu. Zbog nedostatka domaćih obrazovanih stručnjaka trebalo je potražiti osnivača ove klinike u inozemstvu. Nakon pregovora s bivšim profesorom Sveučilišta u Kijevu, dr Mihailom Lapinskijem, koji je u to vrijeme živio i radio u Beču, biva prof Lapinskij 1921. godine izabran za „javnog redovnog profesora iz neurologije i psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu pod ugovorom“. Sukladno tome, osniva se iste godine i Katedra za neurologiju i prihijatriju, ali sama Klinika se otvara godinu dana kasnije i smještava zajedno s Klinikom za očne bolesti u zgradu u Marulićevoj ulici br. 1 ( danas ulica Ante Kovačića), u prostorijama gdje se danas nalazi Farmaceutski fakultet. Iz programa nastave Medicinskog fakulteta razvidno je da se „neuropatološka propedeutika“ predaje u 7. semestru, a u 9. i 10. semestru „neuropatologija i psihijatrija“. Naziv „neuropatologija“vjerojatno proizlazi iz ruske tradicije prvog osnivača Neurološko- psihijatrijske klinike i odnosi se na predmet i disciplinu kliničke neurologije. Od 1927. godine uz redovnog profesora dr Mihaila Lapinskija koji predaje predmet „Neurologija“, nalazimo i ime privatnog docenta dr Nikole V. Krainskiya koji predaje „Opću patologiju živčanog sustava“. U 1923. godini u „Neurološko- psihijatrijskoj klinici“ rade dr Stjepan Poljak ( koji će nakon nekoliko godina napustiti zagrebačko Sveučilište i nastaviti blistavu karijeru u SAD svojim znanstvenim istraživanjima na području nervne organizacije vidnog sustava), dr Drago Čop i dr Đuro Vranešić. 1930. godine nastaju kadrovski problemi jer je mjesto predstojnika Neurološko- psihijatrijske klinike nepopunjeno, dok su asistenti na Klinici Josip Breitenfeld, Đuro Vranešić i Viktor Ostrovidov.
Novo poglavlje razvoja neurologije i psihijatrije na Medicinskom fakultetu zagrebačkog Sveučilišta možemo zahvaliti dolasku na Fakultet prof. dr Radoslava Lopašića, čovjeka visoke humanističke kulture i klasične medicinske naobrazbe. Studirajući medicinu u Innsbrucku, Beču i Pragu promoviran je na Češkom Sveučilištu 1921. godine. Započevši ovdje specijalizaciju iz neuropsihijatrije, usavršava se na Psihijatrijskim klinikama u Leipzigu i Berlinu i uspostavlja stručne i prijateljske veze s mnogim neurolozima i psihijatrima Njemačke i Austrije, te stručnjacima slavenskih zemalja. 1932 god. postaje sveučilišni docent i predstojnik Klinike za živčane i duševne bolesti u Zagrebu. U zimskom semestru 1937/38 god. profesor Lopašić predaje predmet „Klinička psihijatrija i neurologija“, a u svojoj znanstvenoj aktivnosti poglavito je zainteresiran za problematiku epidemičkog encefalitisa, neuroluesa, epilepsije, genetskim problemima u neuropsihijatriji. Zaslužan je za unaprijeđenje cjelokupne neurološke i psihijatrijske službe, za odgoj novih naraštaja neuropsihijatara, te osobito u poslijeratnom razdoblju, za samostalni razvoj neurologije i psihijatrije i razvoj neuropatologije na zagrebačkom Medicinskom fakultetu i njegovoj Klinici. Prof Lopašić, liberal i antifašist, 1941. god. Maknut je s dužnosti predstojnika Klinike, dozvoljeno mu je da radi u ambulantnim pogonima Klinike, međutimj 1944. godine vraćen je na dužnost predstojnika Klinike i postaje redovitim profesorom i na navedenom radnom mjestu ostaje do umirovljenja 1966. godine. Do 1946. god. Neurološko-psihijatrijska klinika Medicinskog fakulteta ostaje u staroj zgradi u bivšoj Kukovićevoj ulici, kada je premještena na Rebro u prostorije tadašnje „Zakladne bolnice“. U to vrijeme se ovaj dio Klinike naziva Klinika A – prostori na Rebru, dok se u Klinici B – otvara poliklinička služba u Draškovićevoj ulici 19, s mladim asistentom Nadom Puškarić, kasnijim docentom i profesorom Medicinskog fakulteta.
U razdoblju poslije II. Svjetskog rata počinje blistavi period razvoja struke unutar neuropsihijatrije, da bi se vrlo brzo počeli diferencirati kadrovi koji se bave neurologijom i oni koji se bave isključivo psihijatrijom. Na Klinici nastupa novi naraštaj mladih neurologa: Sergije Dogan, Zvonimir Sušić, Nada Puškarić, Arnulf Rosenzweig, a nešto kasnije na Kliniku dolaze Stjepan Betlheim, Zlatko Novak, Nikola Peršić, Duška Blažević i drugi, od kojih će se neki opredjeliti samo za područje neurologije. Sergije Dogan u suradnji s Nadom Puškarić, Zlatkom Novakom i kasnije Franjom Hajnšekom , Vinkom Ivačić- Bohaček, Anicom Jušić i Boškom Barcem usmjerava razvoj neurologije uz punu podršku Lopašića sve do njegove bolesti i umirovljenja.
Počinje procvjet subspecijalizacija iz neurologije: 1958. god., a nakon povratka iz Mc Gilla gdje je pod vodstvom prof Jaspera i Penfielda, tadašnjih doajena epileptologije, prof Hajnšek osniva tada jedini priznati Referentni državni centar za epilepsiju, prof Nenad Grčević oformljuje tada jedini Zavod neuropatologije u državi, prof Ksenija Arko prepoznaje kao poseban problem specifičnosti neruobiokemije te nastaje Biokemijski laboratorij Neurološke klinike, 1966. godine pod vodstvom Anice Jušić kadrovski i opremom najjači Centar za neuromuskularne bolesti, 1968. godine na inicijativu prof Boška Barca, a uz suport tadašnjeg predstojnika Neurološke klinike prof Sergija Dogana, formirao se Odjel za cerebrovaskularne bolesti i intenzivnu skrb neuroloških bolesnika. Izuzetna je važnost kvalitetnog ambulantnog pogona u smislu praćenja i prevencije neuroloških bolesti te dolaskom prof Zdravka Poljakovića na Kliniku stvorene su nove mogućnosti u pogledu realizacije ovog koncepta. Neuropsihologija kao dio kliničke psihologije, ali istovremeno i konstitutivni dio kliničke psihologije i kliničke neurologije kao i neuroznanosti, razvija se u Klinici za neurologiju od 1963. godine dolaskom psihologa prof. Jelene Turdiu- Šimunec. Od 1971. god. Na Neurološkoj klinici primjenjuju se ultrazvučne metode u dijagnostici neuroloških bolesti, a osnivač odjela i laboratorijskog pogona bio je prof Nikola Gubarev. Prof Vinka Ivačić- Bohaček, jedan od pionira neuroradioizotopne dijagnostike u okviru Zavoda za nukleranu medicinu osniva jedinicu za nuklearnu medicinu, koja je bila funkcionalni dio Neurološke klinike.
1975. god. Na inicijativnu tadašnjeg predstojnika Klinike za neurologiju prof Sergija Dogana službeno se razdvajaju specijalizacije iz neurologije i psihijatrije. Od nastavnog osoblja Medicinskog fakultetaa na Klinici i Zavodu rade četiri redovna profesora ( Sergije Dogan, Franjo Hajnšek, Anica Jušić, Boško Barac, Nenad Grčević, Nada Puškarić), tri izvanredna profesora ( Nikola Gubarev, Zdravko Poljaković, Vladimir Hlavka) i četiri docenta ( Vesna Brinar, Dubravko Božičević, Nikša Zurak, Dubravka Jadro- Šantel) te docent na Defektološkom fakultetu ( Zehra Ćemalović- Boko).
Nakon tragične smrti profesora Dogana u 1979. godini iste godine bude izabran za predstojnika profesor Barac. 1989. godine prof Nikola Gubarev imenovan je predstojnikom Klinike, a na toj poziciji nasljeđuje ga 1992. godine prof Niko Zurak. Kratko vrijeme funkciju v.d. predstojnika Klinike 2003. godine obnaša prof Dimitri Krainc, a nakon prekida njegovog radnog odnosa sa KBC-om, a do odlaska u mirovinu, obvezu predstojnika Klinike ponovo vrši prof Niko Zurak.Nakon njega tijekom slijedeće tekuće godine v.d. predstojnika Klinike postaje prof Vesna Brinar. 2006. godine za predstojnika Klinike za neurologiju imenovana je prof. dr. sc. Sanja Hajnšek.
| 
