Voditelj: izv. prof. dr. sc. Saša Jevtović, dr. med., specijalist psihijatar
Glavna medicinska sestra: Ljubica Dragija, magistra sestrinstva
Liječnici specijalisti:
prof. dr. sc. Rudolf Gregurek, dr. med., specijalist psihijatar
izv. prof. dr. sc. Saša Jevtović, dr. med., specijalist psihijatar
prim. mr. sc. Branka Begovac, dr. med., specijalist psihijatar
prim. dr. sc. Vedran Bilić, dr. med., specijalist psihijatar
prim. dr. sc. Marija Šarić, dr. med., specijalist psihijatar
dr. sc. Sanja Štrbe, dr. med., specijalist psihijatar
Marina Bolanča Erak, dr. med., specijalist psihijatar
prim. Vesna Grgić, dr. med., specijalist psihijatar
Irena Ladika, dr. med., specijalist psihijatar
Andrea Ražić Pavičić, dr. med., specijalist psihijatar
Filip Sabol, dr. med., specijalist psihijatar
Mario Stipčević, dr. med., specijalist psihijatar
Vukušić Herman, dr. med., specijalist psihijatar
Marina Krstinić, dr. med., specijalist psihijatar
Stacionar Odjela za psihosomatsku medicinu i suradnu psihijatriju ima dugu tradiciju kao klinički psihoterapijski odjel, a klinička psihoterapija neke osobitosti po kojima joj pripada posebno mjesto među psihoterapijskim tehnikama. Višegodišnje iskustvo u ambulantnoj psihoterapiji nameću upotrebu kliničke sredine kao nezamjenjive i neophodne u mnogim slučajevima. Klinički psihoterapijski odjeli u svijetu i kod nas nastajali su kao rezultat prodora psihoterapije u dotadašnju psihijatrijsku praksu, ali i proširenja indikacijskih područja za psihoterapiju.
Kliničku psihoterapiju možemo promatrati kao zasebnu psihoterapijsku tehniku ili kao nadopunu ambulantne psihoterapije. Njom se bave analitički orijentirani psihoterapeuti koji prilagođuju psihoterapijske tehnike potrebama svojih pacijenata i posebnostima kliničke sredine. Bitna značajka ove vrste terapije je izdvajanje pacijenta iz patogene sredine. Radi o privremenom izdvajanju koje je nužno za ostvarivanje jednog od ciljeva ove metode liječenja, a to je povratak u tu istu sredinu s promijenjenim stavovima.
Indikacije za liječenje u ovom odjelu su: dijagnostički nejasna stanja – u takvim stanjima bolnička sredina pruža mogućnost promatranja u svakodnevnim situacijama (opservaciju) što je terapeutu od neprocjenjive pomoći; kada ambulantni psihoterapijski tretman ne daje pozitivne rezultate ili postoje neki razlozi koji ga ometaju; intrapsihički razlozi – kod pacijenata s tzv. pregenitalnim fiksacijama ili pacijenata s poremećajem ličnosti (granični) povremene psihičke dekompenzacije mogu biti toliko snažne da je hospitalizacija neophodna u svrhu zaštite bolesnikovih ego funkcija od prijeteće anksioznosti; interpersonalni razlozi – izrazito poremećeni odnosi s okolinom onemogućuju ambulantno liječenje jer ponekad okolina više nije u stanju izdržati pacijentove bolesne mehanizme ili je ona ta koja na njega djeluje u tolikoj mjeri frustrirajuće da je nemoguće uspostaviti mirno i uspješno ozračje za liječenje – u takvim je situacijama indicirano izdvojiti pacijenta iz njegove životne sredine.
Možemo reći da je klinička psihoterapija indicirana uvijek kada rastuća tjeskoba postane prijeteća te onemogućuje odvijanje ambulantnog psihoterapijskog procesa. Udaljavanje pacijenta iz njegove životne sredine ima funkciju zaštite samog pacijenta, ali i njegove okoline, te omogućuje odvijanje terapijskog procesa u mirnijim uvjetima. Povratak u vlastitu sredinu pretpostavlja stjecanje uvida u poremećene odnose, proradu i promjenu nekih vlastitih stavova.
Jedna od čestih indikacija za kliničku psihoterapiju je objektivne/tehničke prirode (nevezano s pacijentom u užem smislu) – pružanje mogućnosti liječenja psihoterapijskim tehnikama i onima kojima takvo liječenje nije dostupno u sredini u kojoj žive.
Važno je napomenuti da je klinička psihoterapija područje u kojem se isprepliću, dopunjuju i kombiniraju dvije terapijske razine, psihoterapijska i socioterapijska. Ovo opet zahtijeva usku suradnju psihoterapeuta sa stručnjacima drugih profila (psiholozi, socijalni radnici, radni terapeuti, educirane medicinske sestre), a ta suradnja obogaćuje psihoterapijski proces, dajući mu novu dimenziju, koja nije niti samo psihoterapijska niti samo socioterapijska već kvalitativno nova.
Ono što posebice valja istaknuti je to da upravo na stacionarnom odjelu do punog izražaja dolazi timski rad, što bi u Klinici za psihološku medicinu u cjelini trebalo biti neupitno jer su naši djelatnici svih suradnih struka (psiholozi, socijalni radnici, radni terapeuti, medicinske sestre) visoko educirani za posao koji obavljaju. Timski rad je bio, jest i treba biti jedna od osnovnih sastavnica djelovanja Klinike za psihološku medicinu (u ambulantama, dnevnim bolnicama, a naročito u psihoterapiji djece u koju su uključeni i socijalni pedagozi).
Godine 2009. Zavod je postao Referentni centar Ministarstva zdravlja Republike Hrvatske za psihosomatsku medicinu i suradnu psihijatriju, te nastavna baza za studente i specijalizante. Najviše vremena tijekom psihoterapijskog staža specijalizanti provode upravo u ovom zavodu (područje kliničke psihoterapije, psihosomatske medicine i suradne